Professional Stock Invest

Više od 10. godina vama na usluzi.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE OBVEZNICA

Obveznice su dužničke hartije od vrednosti koje obavezuju izdavaoca (zajmoprimca) da investitoru (zajmodavacu) ili donosiocu, isplati iznos naveden na njoj sa određenom kamatom na dan dospeća obveznice za naplatu. Obveznice, za razliku od akcija, jer ne daju pravo na učestvovanje u vlasništvu poduzeća i dobiti, ali daju pravo na povrat uložene glavnice uvećane za ugovorenu kamatu u ugovorenom roku.
Materijalizovana obveznica se sastoji od plašta i kamatnih kupona. Plašt sadrži osnovne podatke o obveznici kao što su oznaka da je ta hartija od vrednosti obveznica i koja je vrsta obveznice, naziv i sedište emitenta, naziv i sedište kupca ili oznaku da glasi na donosioca. Na plaštu se obavezno nalazi iznos na koji glasi obveznica (nominalnu vrednost obveznice) i visina kamatne stope. Datum i mesto plaćanja kamate i glavnice (nominalne vrednosti), mesto i datum izdavanja, oznaku serije i kontrolni broj obveznice, faksimil potpisa ovlašćenog lica i pečat emitenta, takođe su sadržane u plaštu. U zemljama razvijenog tržišta obveznica, isplata kamata se vrši dva puta godišnje (moguće i jednom godišnje ili o toku dospeća). U tom slučaju pored plašta obvezice sadrže i kamatne kupone. Kamatni kuponi nose osnovne podatke o samoj isplati kamate. U te podatke spadaju oznake serije i broj kupona, visina kamate, datum dospeća, mesto, datum i način plaćanja kamata kao i potpis ovlašćenog lica i pečat emitenta. Kada dođe vreme za naplatu kamate, vlasnik odnosno imalac obveznice, mora pokazati kamatni kupon emitentu, zajedno sa plaštom.
U skladu sa postojećom regulativom, emitent može, umesto štampanja obveznice, da izda potvrdu koja bi sadržala iste elemente kao i plašt obveznice s tim što ona onda mora biti overena od strane banke kod koje emitent ima otvoren depo račun.
Da bi se shvatila suština obveznica uporedićemo ih sa akcijama. Osnovna razlika je u tome što su akcije vlasničke a obveznice dužničke hartije od vrednosti, odnosno zakoniti imaoci obveznica su kreditori emitenta, a imoci akcija njegovi vlasnici i mogu učestvovati u donošenju odluka. Takođe, obveznice kao hartije od vrednosti dospevaju posle određenog vremena i tada ih emitent mora otkupiti od njihovog imaoca po njihovoj nominalnoj vrednosti, dok akcije nemaju rok dospeća i mogu ostati „neisplaćene“ sve dok postoji preduzeće emitent. Postoje i bitne razlike između prinosa na obveznice i akcije, tako kamata kod obveznica predstavlja ugovornu obavezu emitenta, dok dividenda ne predstavlja pravnu obavezu sve dok je upravni odbor akcionarskog društva zvanično i ne objavi. Bitna karakteristika kamate je i ta što je ona unapred ugovorena, dok iznos dividende koji će biti isplaćen zavisi od ostvarenog poslovnog uspeha. Prednosti vlasnika obveznica su u tome što ukoliko dođe do likvidacije ili bankrotstva akcionarskog društva, vlasnici obveznica imaju prioritet u odnosu na vlasnike akcija u naplati svojih potraživanja iz likvidacione odn. stečajne mase.

VRSTE OBVEZNICA

Na finansijskim tržištima postoji široka lepeza dužničkih hartija od vrednosti. U zavisnosti od emitenta mogu se podeliti na: obveznice državnog trezora, organa uprave i korporacijske obveznice. To je ujedno i najakuelnija podela.
Obveznice državnog trezora su najsigurnije hartije od vrednosti. Njih emituje država odnosnoovlašćeni državni organ, radi obezbeđenja sredstava iz realnih izvora radi usklađivanja priliva i odliva bužeta odnosno za pokriće trenutnih buđžetskih deficita kao i anticipativne buđžetske potrošnje. Vlada svake države garantuje da će investitorima blagovremeno biti izmirivane obaveze. Stoga, ove hartije od vrednosti nose mali prinos s obzirom na nizak rizik koji je sadržan u njima.
Obveznice organa uprave (municipalne obveznice) emituju državni, regionalni i lokalni organi radi prikupljanja sredstava za finansiranje raznovrsnih projekata od javnog interesa. Njih emituju gradovi, regioni, škole, univerziteti i sl. Radi obezbeđenja potrebnih sredstava za finansiranje buđžetskog deficit lokalnih organa vlasti, za izgradnju škole, bolnice, uličnog osvetljenja, sportskih objekata. Ovaj tip obveznica je obično izuzet od poreza kako bi bio što privlačniji investitorima. Ukoliko deo prihoda koji se dobije stavljanjem realizovanih projekata u funkciju služi za isplatu duga, ove obveznice se nazivaju prihodovne. Obveznice sa generalnom obavezom, pak, emituju upravni organi koji imaju ovlašćenja za naplatu poreza i tako generišu prihod za izmirenje duga.
Treća vrsta su korporativne obveznice i njih emituju preduzaća bilo da su to javna preduzeća, transportna i industrijska preduzeća, banke ili druge finansijske kompanije.Korporativne obveznice obično plaćaju veće kamate od prethodnih tipova obveznica, ali i nose veći rizik. S druge strane, one su manje rizične od akcija jer ukoliko korporacija bankrotira poverioci (vlasnici obveznica) se pre isplaćuju iz likvidacione mase od vlasnika (akcionara). Korporativne obveznice mogu biti osigurane kada korporacija kao sredstvo obezbeđenja koristi imovinu (opremu, nekretnine i sl.) ili kolateral (finansijsku aktivu) iz koje će se naplatiti poverioci ako ne ispuni ugovorene obaveze. Neosigurane obveznice su garantovane ugledom emitenta i iako izgledaju rizičnije ponekad mogu imati i bolji rejting od osiguranih obveznica.

Stara štednja
Radi regulisanja javnog duga na ime stare devizne štednje Savezne Republike Jugoslavije koji je postao dug Republike Srbije i Republike Crne Gore, obe članice državne zajednice emitovale su obveznice koje glase na evro u iznosu celokupnog duga sa uračunatim kamatama u iznosu od 4,2 milijarde evra. Obveznice dospevaju svakog 31. maja od 2004. do 2016. godine a investitori ih mogu prodavati i preko Beogradske berze, naravno, uz diskont u ceni.

Pored ove podele postoje i još dosta drugih, tako da razlikujemo podelu prema roku dospeća, prema načinu označavanja vlasništva, prema načinu na koji se ostvaruje pravo na kamatu, prema načinu obračuna kamate, prema vremenu u kome se isplaćuje glavnica, prema načinu obezbeđivanja otplate, prema mogućnosti otkupa pre roka dospeća, prema tome ko se javlja kao emitent obveznica i sl.

PRINOS I RIZIK

Pri ulaganju u obveznice moramo se suočiti sa određenim rizicima sa jedne strane i prinosima sa druge strane. Ulaganje u obveznice motivisano je očekivanjem investitora da ostvari određeni prinos. Prinos, međutim, može ali i ne mora da bude ostvaren ili može biti viši ili niži od očekivanog. Iako su po definiciji najmanje rizične hartije od vrednosti su opterećene nekim vrstama rizika. Jedna vrsta rizika je kreditni rizik koji se definiše kao verovatnoća da emitent ne izvrši svoje obaveze. Što je veći kreditni rizik, to je i veća kamatna stopa obveznice i niža cena. Kod državnih obveznica ovaj rizik je, po konvenciji, jednak nuli. Druga vrsta rizika je kamatni rizik koji predstavlja verovatnoću promene tržišne kamatne stope koja determiniše cenu obveznica u sekundarnom prometu. Promena tržišnih kamatnih stopa inverzno utiče na promenu tržišne cene obveznica. Ova relacija tržišne kamatne stope/tržišne cene obveznice izazvaće i promene u zavisnosti da li tržišna kamatna stopa pada ili raste. Za investitora koji planira da obveznicu drži do roka dospeća, promene kamatnih stopa u okviru perioda ne izazivaju gubitke. Problem nastaje kada se obveznica mora prodati pre roka dospeća. Povećanje kamatne stope nakon prodaje značilo bi kapitalni gubitak. Izvedeni rizik je rizik reinvestiranja koji se registruje samo kod dugoročnih obveznica i u slučaju značajnog varijabiliteta kamatnih stopa. Sledeći rizik s kojim se možemo suočiti je rizik inflacije koji predstavlja verovatnoću da će doći do neočekivane inflacije koja nije uzeta u obzir prilikom formiranja nominalne kamatne stope. Postoji i rizik likvidnosti koji se odnosi na verovatnoću da se ne ostvari sekundarni promet obveznice. I opet, za investitora koji držu obveznicu do roka dospeća ovaj rizik ne postoji. Postoji i rizik promene deviznog kursa koji se javlja u situaciji kada investitor, koji uloži novac u obveznicu čiji se emitent obavezuje da će vršiti plaćanja u jednoj valuti, ne može sa sigurnošću znati kakav će biti novčani tok izražen u drugoj valuti.

Sa druge strane, obveznice donose prinos koji motiviše investitore da ulažu u njih. Nominalni prinos jednak je nominalnoj kamatnoj stopi na obveznicu i on se ne menja tokom životnog veka obveznice, jer se ne menjaju ni kamatna stopa ni nominalna vrednost. Nominalni prinos nije osetljiv na tržišne faktore i zbog toga nominalni prinos ima relativno malu analitičku i praktičnu vrednost za investitore. Investitora dominantno zanima stvarni prinos. Prva mera stvarnog prinosa je tekući prinos. Stopa tekućeg prinosa se izračunava kao koeficijent kamatnog prihoda, odnosno kupona , koja se kod standardne obveznice ne menja, i cene po kojoj je investitor kupio obveznicu, koja se u sekundarnom prometu menja, teorijski beskonačno mnogo puta. Tekući prinos je veći od nominalnog ili kuponskog, ako je cenaobveznicamanja od nominalne vrednosti, odnosno ako je obveznica kupljena uz diskont. Konsekventno, tekući prinos je manji od nominalnog ako je obveznica kupljena sa premijom. Stoga, tekući prinosa je veoma ostetljiv na tržišnu cenu. Zbog toga je ovaj koeficijent pouzdan indikator trenutne rentabilnosti ulaganja u obveznicu. Mana je što se ne uzima u obzir vremenska vrednost novca. Ta mana je eliminisana merenjem prinosa merenjem prinosa do dospeća. To je stopa koja izjednačava dve vrednosti: sadašnju vrednost novčanih tokova i cenu obveznice. Dakle, prinos do dospeća je interna stopa prinosa obveznice. Pri njihovom izračunavanju uzimaju se obzir cene obveznice, godišnje kamate i rok dospeća. Zbog toga je upotreba ovog pokazatelja daleko pouzdanija. Još jedna stvar kojju treba napomenuti je da za istoprocentnu promenu tržišne kamatne stope, dugoročne obveznice će reagovati sa varijabilitetom cena od kratkoročnih.

UKRATKO O CENI OBVEZNICE

Kao i bilo kojom drugom hartijom od vrednosti, i obveznicama se trguje u sekundarnom prometu, odnosno na berzi. Obveznica ima svoju nominalnu vrednost, što predstavlja vrednost na koju obveznica glasi, odnosno onaj iznos sredstava koji će vlasniku obveznice biti isplaćen o roku dospeća. Međutim, ova nominalna vrednost se po pravilu razlikuje od tržišne cene po kojoj se ostvaruju kupoprodajne transakcije na berzi. Što je rok dospeća bliži to je cena bliža nominalnoj vrednosti, na berzi se ona iskazuje u procentu koji se u tom trenutku dobija u odnosu na nominalnu vrednost. Naravno, kao i bilo koja druga hartija od vrednosti, tržišna cena obveznice zvaisi od ponude i tražnje koja se u datom trenutku nalazi na tržištu kapitala. Obveznice su hartije od vrednosti sa veoma raznolikim rokovima dospeća, koji se kreću od nekoliko dana, pa čak do nekoliko decenija. S obzirom na ovu činjenicu, određivanje cene obveznice veoma je složen i komplikovan proces, koji pre svega ima za cilj određivanje sadašnje vrednosti buduće vrednosti.

Cena obveznice zavisi i od vrste obveznice, odnosno da li je ona kuponska ili beskuponska. Cena kuponskih obveznica formiraće se na osnovu dva osnovna elementa – procena očekivanog cash flowa i procena stope očekivanog prinosa. Cash flow obveznice sastoji se od periodičnih godišnjih isplata kupona do dana dospeća, kao i od nominalne vrednosti na dan dospeća. Stopa očekivanog prinosa utvrđuje se, najjednostavnije kao prinos koji ostvaruju slične oveznice na tržištu. Ova stopa se često definiše kao godišnja kamatna stopa. S obzirom na to da je cena obveznice sadašnja vrednost cash flowa, ona se određuje zbirom sledeće dve vrednosti – sadašnje vrednosti polugodišnjih ili godišnjih isplata kupona i sadašnje vrednosti glavnice na dan dospeća.
Kod beskupnoske obveznice ne postoji periodična isplata kupona. Investitor će realizovati prios od ulaganja kao razliku između kupovne i prodajne cene, odnosno između nabavne cene nominalne vrednosti koja se isplaćuje po dospeću. S obzirom na spomenutu činjenicu da ove obveznice nemaju kupon, cena se određuje na isti način kao i kod kuponskih obveznica, s tim što se za vrednost kupona uzima vrednost nula. Cena beskuponske obveznice, predstavlja, dakle, sadašnju vrednost sume koja se dobija o roku dospeća obveznice.

U sekundarnom prometu cena obveznice je promenljiva veličina, a osim ponude i tražnje, na nju utiče i promena tržišnih kamatnih stopa. Kako kuponska stopa ostaje nepormenjena, a tržišni uslovi se menjaju, jedina veličina koja se može promeniti, kako bi ostvarila novi traženi prinos, jeste cena obveznice. Suština promene cene obveznice jeste izjednačavanje prinosa na obveznice sa tržišnom kamatnom stopom, pa se tako pored kuponskog prinosa forimra i drugi prinos investitora – kapitalni dobitak, odnosno gubitak. Ukoliko dođe do toga da je kuponska kamatna stopa obveznice veća od tršišne kamatne stopa, cena obveznice će biti veća od nominalne vrednosti, jer ona generiše veći prinos od tržišnog. Tada se obveznice ove vrste prodaju sa premijom. I naravno, važi i suprotno, da ako je kuponska kamatna stopa niža od tržišne, oboriće se tržišna cena obveznice i one će se prodavati sa diskontom.
Na kraju treba napomenuti da je jedna od osnovnih karakteristika obveznice inverzna veza cene i prinosa, odnosno da se cena obveznice menja u suprotnom pravcu od tržišnog prinosa. Ova pojava se dešava jer cena obveznice predstavlja sadašnju vrendnost budućeg novčanog toka. Pa tako, sa rastom traženog prinosa, dolazi do pada sadašnje vrednosti budućeg novčanog toka, odnosno cene, i obrnuto, kada tržišni prinos pada, sadašnje vrednosti budućeg novčanog toka raste.

OBVEZNICE NA BEOGRADSKOJ BERZI

Tržište obveznica na Beogradskoj berzi veoma je slabo razvijeno. Jedini predmet trgovanja na tom segmentu tržišta predstavljaju obveznice republike Srbije, izdate na osnovu izmirenja stare devizne štednje građana. Tokom 2002. godine, država Srbija emitovala je 15 serija obveznica, od A2002 do A2016, u vrednosti od 4,2 milijarde evra, koje na naplatu dospevale svakog 31. maja. Do sada je dospelo šest serija, od A2002 do A2007, pri čemu su sredstva isplaćivana iz budžeta Srbije.
Sve ove obveznice izdate su u nematerijalnom obliku, kao elektronski zapis, glase na ime, a njihov promet oslobođen je poreza na promet, provizija na platni promet, poreza na kapitalnu dobit itd. Zanimljiv je podatak da se ove državne obveznice mogu pre roka dospeća koristiti i za kupovinu akcija preduzeća u privatizaciji, kao i stanova, zgrada, poslovnog prostora i druge imovine u državnoj svojini po njihovoj nominalnoj vrednosti. Zbog ove karakteristike ovih serija obveznica, dolazilo je do brojnih manipulacija vlasnicima obveznica, mahom neoinformisanih građana. Brojna fizička i pravna lica nudili su otkup obveznica RS po veoma lošim cenama, koje su značajno odudarale od tržišnih, na Beogradskoj berzi. Postoje dva načina da se ove obveznice prodaju – na berzi, preko brokera, u evrima i u banci, koja uz određeni diskont, isplaćuje vlasnike u dinarima.
Državnim obveznicama se na Beogradskoj berzi trguje kontinuiranom metodom i svrstane su na A Listing, kao najkvalitetnije hartije na Berzi. Tokom 2007. godine, ovim se obveznicama trgovalo za 16,6 milijardi dinara, a u 2006. za 13,3 milijarde. Pri tom treba istaći da je na ime dospelih obveznica RS emitovanih po osnovu stare devizne štednje građana od juna 2000. godine, do kraja septembra 2007. isplaćeno ukupno 1,3 milijarde evra.Zadnjih nekoliko godina, državne obveznice po osnovu stare devizne štednje građana su jedine dužniče hartije kojima se na Beogradskoj berzi trguje. Od 2004. godine nema trgovanja korporativnim obveznicama, pošto od tada ni jedna hartija nije bila predmet trgovanja. Te 2004. godine, korporativnim obveznicama trgovalo se za 3,7 milijardi dinara, što nije ni malo zanemarljiv obim prometa. Očigledno je da je ovaj segment tržišta potpuno zanemaren i da kompanije trenutno ne vide bolju mogućnost za finansiranje putem emisije obveznica. Njima je teško da pronađu garanta emisije, s obzirom na opšte nesigurno stanje u privredni, ali i društvu u celini. Takođe, zbog takvog rizika, finansiranje putem obveznica ispada skuplje od uzimanja kredita kod poslovnih banaka. Brojna akcionarska društva do dugoročnog finansiranja dolaze i putem dokapitalizacija, što putem javnih, što putem zatvorenih emisija, za postojeće akcionare.

Još jedan segment tržišta obveznicama potpuno je zanemaren. Izdavanjem municipalnih obveznica, lokalne samouprave došle bi do značajnih izvora finansiranja svog rada. Međutim, one se još ne izdaju pre svega zbog zakonskih prepreka, jer lokalne samouprave nemaju značajne sopstvene izvore, pa postoji rizik da opština neće moći da isplati obveznicu o roku dospeća. Takođe, postoji i značajna neinformisanost rukovodećih organa lokalnih samouprava, pa i u tome treba tražiti razlog što se proces emisije ovih hartija još uvek u Srbiji nije desio.

Nedavno je oformljena Radna grupa za unapređenje finansijskom sistema u Srbiji, u okviru Minisarstva finansija, odakle je najavljen plan da se do kraja 2009. godine na Beogradskoj berzi nađe od tri do pet obveznica lokalnih samouprava i kompanija. Ukoliko se ovi planovi ostvare, srpsko finansijsko tržište dobiće nove, kvalitetne i niskorizične hartije za kojima velike potrebe imaju institucionalni investitori, pre svega privatni penzioni fondovi. Bez razvijenog tržišta obveznica, nema ni razvijenog finansijskog tržišta u celini.

bit